Netko je čak kazao kako su se vratili mijenjači deviza i da imaju svežnjeve forinta...
Čakovečkim “sejmom sredom” 26. ožujka prošetala su dva izrazito sumnjiva lika. Na prvi pogled doimali su se kao klasični šibicari koji ispod dugog kaputa kriju set za brzu igru na sreću – pogodi ispod koje je kutije zelena figurica iz “Čovječe ne ljuti se!”
Kupci su sa znatiželjom potom odmjerili drugoga ocjenjujući da u unutarnjem džepu kratke jakne “kamatarke” vrti svežnjeve konvertibilnih maraka i forinta u raznim apoenima. No sjetili su se da su mjenjači deviza stvar prošlosti.
Izlagači su se zgražali, jedan je suprugi potiho kazao kako su to sigurno inspektori i neka u “gepek” vrati tih nekoliko boca domaće rakije. Naročito kada su vidjeli kako nešto revno bilježe u blokiće..
Vile ili rasuhe?
Laganim i odmjerenim hodom krstarili su kroz redove s voćem, povrćem, sadnicama i domaćim sirevima. Svidjela im se cijena graha tetovca od pet eura, a naročito im je osmijeh zatitrao u kutu usana kad su opazili dva turoša za dva eura.
Potom su, na kišici koja je lagano rominjala, u idućem redu prstima oprezno razvlačili pamučne trenirke već od pet eura. Nisu propustili odmjeriti čak ni kakva je “gumilastika na kiklji za baku”.
Kod obrtnika su prodiskutirali “jesu li vile ili rasuhe”, njuškali su jesu li metle sa sirkom ili brezom, osluhnuli kako rezoniraju drveni “štilovi” kad pokucate o njih i probali je li sjekirica pravilno izbalansirana.
Kod svaštara u stražnjim redovima zaključili su da doista sve ima svoju cijenu i može biti prodano, čak i rabljena njemačka registarska tablica ili pak kolekcija najvećih hitova Nazifa Gljive na gramofonskoj ploči.
Kokošima se nisu gurali, već su na kraju ozbiljno i dostojanstveno sjeli na “kavicu i kiselu” kod Risa uživajući u opojnim mirisima kotlovine u velikom tanjuru i grijući se uz peć loženu na drva.
Dlan o čelo
Tek tada je otkriveno tko su i što su, ljudi su se lupali dlanom o čelo čudeći se koliko im je trebalo da shvate: “Pa naravno, to su naši novinari ‘z Lista Međimurje! Valjda su na tajnom zadatku…”
Onaj “vekši” je Ivan-Goran Herman, znan kao Đivo Herman Belički, ili jednostavnije IGH. Onaj “menši u kamatarki” je Velimir Kelkedi.
Poznat je pod raznim nadimcima, od Krle po ocu, preko vlastitog Keko pa sve do regionalnog Velja Nevolja. Rođeni je Martančanin koji je otišao “za snehu” u Pribislavec.
Iznad svega, obojica su vrsni novinari, štoviše pisci i boemi, kroničari jednog vremena i čuvari narodnog blaga! Kad ih drugi put sretnete, slobodno im se obratite, s punim povjerenjem i ako treba uz zajamčenu diskreciju.
*Preuzeto iz lista Međimurje br. 3649
